Film „Marijine“ nastao je iz želje da se “nađe Mariju”, koja se bojala da će jednog dana, kad je ne bude, biti zaboravljena. Marija Violić bila je moja prijateljica i baka. Umrla je 2004.
Ljudi koji su radili na filmu njena su obitelj i prijatelji, susjedi s kojima se družila, njeni najbliži, njene unuke. Zanimalo nas je što će se dogoditi ako se u istoj prostoriji izmiješaju dvije generacije koje govore dva jezika, koje potječu iz dvaju kulturnih miljea. Mariju smo pokušali naći u nama samima, i oko nas: u fotografijama, u filmovima, predmetima koje je upotrebljavala, muzici koju je slušala, pjesmama koje je pisala…
U želji da intimnost, koje u stvarnosti više nema, ponovno stvorimo na svim razinama, glavne smo scene snimali u njenome stanu u Rijeci. Eksterijere smo birali prema lokacijama koje smo zajedno posjećivali dok smo mi, njene unuke, bile djeca.
Kako bi film točno trebao izgledati bilo je poznato samo dijelu njegovih protagonist, dok su se ostali spontano pridružili i naprosto slijedili pred njih postavljene situacije. Željeli smo izbjeći da se protagonisti nađu u unaprijed naučenim ulogama te smo, kroz njih, nastojali doprijeti do onog što je ostalo od osobe koju smo poznavali.
Koga smo pronašli? Je li ono što nosimo u sebi uistinu Marija ili slatko ludilo koje se nasljeđuje iz generacije u generaciju? Što umire a što od osobe ostaje u drugima? I ako nešto odlazi, kamo to točno ide? Nama koji ostajemo, ili? Možda bismo na smrt trebali gledati sa smiješkom, kad već ne znamo što ona uistinu predstavlja. Jer, zašto bismo se bojali, ili oplakivali, ono što je nepoznato?
Whom did we find? Is what we carry inside in fact Marija or sweet madness inherited from one generation to another? What dies and what lives on? If something goes, where does it go? To us, who stay, or? Perhaps we should look at death with a smile for we don’t know its meaning. Should we be at all afraid, should we mourn after the unknown?